×

Povijesni pregled

Naziv IVANIĆ je spomenut već 1093. godine u darovnici kralja Ladislava Arpadovića novoosnovanoj Zagrebačkoj biskupiji kao posjed koji kralj daruje za uzdržavanje biskupije. Izvorni pojam IVANIĆ (biskupijski posjed) u povijesti se spominje i pod nazivom “OTOK IVANIĆ (Insula Ivanich)”, jer je cijeli taj posjed zatvoren rječicama: Lonjom, Česmom i Glogovnicom. Naziv IVANIĆ, po svemu izgleda, dolazi od kapele sv. Ivana Krstitelja koja je bila smještena na prostoru Kloštra. Pod nazivom IVANIĆ javljaju se kasnije naselja: Kloštar Ivanić na brežuljku iznad posavske ravnice, a iza toga i Ivanić Grad na Lonji. Naziv Ivanić Kloštar nastao je u vrijeme Vojne krajine kada je Kloštar bio posljednja i jaka istočna linija obrane Zagreba od Turaka.

Zagrebački su biskupi vrlo rano, uskoro nakon ulaska u posjed “IVANIĆ”, uz kapelu sv. Ivana sagradili i svoj kaštel, kamo su često navraćali i tu boravili. 1508. biskup Luka Baretin (1500.-1510) je doveo franjevce opservantske Provincije Presvetoga Otkupitelja (Ugarska). Dogradio je i adaptirao stari kaštel u Ivaniću za samostan, a kapelu sv. Ivana dogradio za samostansku crkvu i predao ih je franjevcima. Franjevci su se zadržali do 1549. kad su pred turskom opasnošću izbjegli zajedno s narodom. 1639. biskup Benko Vinković popravlja i predaje samostan u Ivaniću franjevcima. 1678. završena je obnova samostanske crkve sv. Ivana, a 1748. uređen je samostan u današnjem obliku. Od 1686. g. do 1753. franjevci vode dušobrižništvo vojnika u Ivaničkoj tvrđi. Od 1772. do 1786. franjevci vode osnovnu školu, a u 18. stoljeću su kroz 35 godina djelovale u samostanu filozofska i teološka škola Provincije sv. Ladislava. Godine 1774. izradio je zagrebački kipar Josip Weinacht četiri oltara u samostanskoj crkvi sv. Ivana ( oltari: sv. Krunice, 14 pomoćnika, sv. Franje i sv. Antuna). Od 1728. do 1811. u samostanu je djelovala ljekarna (jedna od najstarijih u Hrvatskoj), vodio ju je samostanski brat apotekar, dok je bolesnike dvorio brat ranarnik. Poslije 1811. podignuta je samostalna zgrada ljekarne ispred samostana. Prije I. svjetskog rata ta je zgrada srušena i podignuta nova ljekarna sjeverno od samostanske crkve sv. Ivana. Franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda prodala je tu ljekarnu 1931. magistru gosp. Dragutinu Šipušu. Toranj samostanske crkve sv. Ivana u Kloštru, polovicom 19. st. izabran je kao koordinatno ishodište grafičke katastarske izmjere za sjevernu i primorsku Hrvatsku. 1936. povjerene su samostanu župa i župna crkva. 1944. uslijed miniranja teško je oštećena samostanska crkva sv. Ivana. Zbog nemogućnosti popravka, tijekom godina srušio se krov i stradala je unutrašnjost te se u njoj ne može obavljati bogoslužje. Obnova je započela 1990. godine. 2009. godine postavljen je krov i radovi dalje traju. Od 1970. do 1977. godine borave u franjevačkom samostanu trapisti, jer je njihov samostan u Banjaluci teško stradao u potresu; franjevci pak grade svoj novi samostan s vjeronaučnim dvoranama i župnim uredom kraj župne crkve. 1978. godine u franjevački samostan dolaze sestre karmelićanke i osnivaju Karmel Svete Terezije od Djeteta Isusa.

Kulturno spomenička baština sv. Ivana je iznimne vrijednosti. To je spomenik prve kategorije. Vrlo vrijedan inventar iz samostanske crkve sv. Ivana je sačuvan samo djelomično, tj. slike i kipovi čuvaju se u riznici i pinakoteci u staroj sakristiji župne crkve sv. Marije. Novi Franjevački samostan sv. Ivana pokraj župne crkve dovršen je 1994. godine.

Knjižnica Franjevačkog samostana Kloštar Ivanić je iz početka 17. stoljeća. Knjižnica, kao vrlo vrijedna književna baština ima oko 5000 naslova starih knjiga, tri inkunabule, raritete na hrvatskom i stranim jezicima, farmaceutsko-medicinsku literaturu, fond od 42 knjige kajkavske književnosti itd. Knjižnica je katalogizirana i nalazi se u novom franjevačkom samostanu.

Dolazak franjevaca početkom 16. st. u Kloštar Ivanić

Opravdano je pitanje zašto je nastao franjevački samostan sa crkvom u Ivaniću (Kloštar Ivanić) nakon što je pola stoljeća ranije podignut franjevački samostan s crkvom u nedalekoj Varalji? Naime, na području današnje općine Velika Ludina, između Vrtlinske i Garića, bili su od 1460. franjevci. Još su i danas vidljivi materijalni ostaci tog samostana i crkve i može se zaključiti da je to bilo u ono vrijeme veliko zdanje.

Najprije valja otkriti zašto je nastao samostan u Varalji, kasnije zvanoj Podgrađe. Istina, Đuro Čupor, moslavački vlastelin, podigao je franjevcima samostan i crkvu, i to nakon što je dobio odobrenje od pape Pija II. Crkvu su franjevci posvetili Majci Božjoj. Spominju je zapisi iz 1485. i 1492. godine kao proštenišnu crkvu, obdarenu papinskim oprostima. Početkom 16. stoljeća, od 1531. do 1537. godine, poznata su imena četvorice samostanskih starješina, a 1533. je u samostanu bilo sedamnaest franjevaca. Dakle, može se odgovor na pitanje o podizanju tog samostana svesti na volju zemaljskog gospodara tog područja Hrvatske. No, taj samostan je pripadao tzv. Ugarskoj vikariji koja je kasnije nazvana Provincijom Presvetog Spasitelja. Bila je to pokrajinska zajednica strožeg i pastoralnom djelovanju otvorenog tipa; pripadala je skupini tzv. opservantskih pokrajinskih zajednica. Bilo je to u vrijeme kad je većina franjevačkih samostana u središnjem dijelu gornje Hrvatske pripadala pokrajinskoj zajednici Provinciji sv. Marije koja je slijedila blaži način franjevačkog života monastičkog tipa. Ta se je provincija 1517. opredijelila za konventualski način života.

Stoga se nameće novo pitanje, zašto je Đuro Čupor predao samostan u Varalji pokrajinskoj zajednici Presvetog Spasitelja koja je 1444. nastala odjeljivanjem od Bosanske vikarije, a već je ranije podigla samostane izvan geografske Bosne i njegovala opservantsko franjevaštvo? Nema neposrednog obrazloženja njegovom izboru, ali se može zaključiti da je franjevački opservantizam sredinom 15. st. cvao u središnjoj i istočnoj Hrvatskoj jer su dva njegova osobita promicatelja djelovala na tom prostoru i kasnije dosegli čast oltara. Bili su to sv. Jakov Markijski (1394.-1476) i sv. Ivan Kapistranski (1386.-1456.). Obojica su propovijedali u Slavoniji i Srijemu trudeći se iskorijeniti patarenstvo i husitizam koji su se kao kršćanska vjerovanja protivna katoličanstvu širili u tim krajevima. Zato je razumljivo da je Đuro Čupor samo četiri godine poslije smrti sv. Ivana Kapistranskoga podigao samostan franjevcima opservantske usmjerenosti na svom velikaškom zemljištu. Jedva da se može pogriješiti ako se postavi tvrdnja da je iz istih razloga zagrebački biskup Luka Baratin 1508. podigao franjevcima iste opservantske struje samostan u Ivaniću.

Luku je hrvatsko-mađarski kralj Vladislav II. imenovao biskupom u Zagrebu, a prije toga je on bio čanadski biskup, a 1490. nosio je bio naslov bosanski biskup; jasno je da nije kročio nogom na područje te biskupije koja je bila pod turskom vlašću. Kralj je od Luke tražio da dovrši gradnju zagrebačke katedrale i preuredi biskupski dvor tako što će ga okružiti obrambenim zidovima jer je i Zagrebu prijetila opasnost od Turaka. Luka je ostvario kraljeva očekivanja, a vodio je i brigu o vjerskom stanju u svojoj biskupiji pa je održao biskupsku sinodu i dao tiskati časoslov i misal po tzv. zagrebačkom obredu za potrebe svećenika svoje biskupije. Ipak je biskup Luka najčešće stolovao u biskupskom dvoru u Čazmi, a neko vrijeme i u Ivaniću. Pomogao je dominikance u Čazmi, a franjevcima je blizu biskupskog dvora podigao samostan i crkvu sv. Ivana Krstitelja. Bilo je to 1508. godine, a dvije godine kasnije je biskup Luka umro u Čazmi. Bio je biskup kojem je bilo stalo do crkvene obnove pa je razumljivo da je u ostvarenju toga programa očekivao i pomoć franjevaca opservanata.

Franjevci su pred turskom opasnošću napustili Ivanić

Paškal Cvekan je u svojim istraživanjima povijesti franjevačke povijesti u Ivaniću došao do zaključka da su franjevci napustili samostan u tom mjestu 1544. ili najkasnije 1551. godine. Najvjerojatnije je to bilo 1544. godine jer se već tada spominje da su zagrebački biskupi u samostan smjestili vojnike. U isto vrijeme su franjevci napustili samostan u Varalji, a Turci su ga razorili. God. 1545. je, naime, u njihove ruke pala Moslavina i biskupski grad Čazma u kojem su osvajači uspostavili svoj sandžak, tj. središte pokrajinske uprave. Nakon poraza Ferhad-begove vojske 1557. kod Svete Helene blizu Rakovca prenio je Malkoč-beg sijelo sandžaka iz Čazme u Pakrac. Šafer-beg, sin Malkoč-bega, odlučio je 1560. napasti Ivanić, ali ga je u tome omela kršćanska vojska. God. 1565. je pak ban Petar Erdödy pobijedio Turke kod Obreške blizu Ivanića. Obrambenu utvrdu u Ivaniću jedva su obnavljale državne i vojne vlasti jer se spominje 1567. da su vojnici po noći boravili u napuštenom samostanu koji je bio bolje utvrđen od biskupskog dvora. Nekim nesretnim slučajem su 1572. zapaljeni samostan i crkva, ali već iste godine započinje i njegova obnova u obrambene svrhe. U međuvremenu je hrvatski ban Toma Erdödy 1586. blizu ušća Glogovnice u Čazmu pobijedio Turke; u borbi je poginuo i turski zapovjednik Ali-beg. Spomenuta obnova bivšeg franjevačkog samostana traje još 1587. i dvije godine kasnije. Potkraj 16. st. Ivanić je trebao biti obnovljen, jer je tako 1589. bio odredio Hrvatski sabor. Naravno, još uvijek je ta obnova trebala služiti obrambenim zadacima što je razumljivo jer je 1593. pala u turske ruke kaptolska tvrđa u Sisku.

Ivanić je još 1578. postao središte jedne od triju kapetanija tzv. slavonske Krajine, obrambenog pojasa na rubu banovine Hrvatske. U samom Ivaniću je stolovao kapetan i posada koja je brojila gotovo 300 vojnika. Oni su uspješno branili granicu prema Turcima koji su izgubili rat sa srednjoeuropskim kršćanskim snagama koji je trajao od 1593. do 1606. i završio mirom na ušću rijeke Žitve u Dunav. U vrijeme tog rata niču nova naselja oko Ivanića jer najprije ostavljaju dijelove Slavonije pod turskom vlašću pravoslavni Vlasi s područja od Velike do Pakraca i naseljuju se između Križevaca, Rasinje i Koprivnice, a 1598. i na biskupska imanja blizu Ivanića. Kako su poslije mira na Žitvi nastupila mirnija vremena, iz turske Slavonije je selilo i mnogo katoličkih Hrvata koje je krajiška vojska nazvala Predavcima. Njima su se početkom 17. st. pridružili i Hrvati iz siromašnijih krajeva jer ih je privlačila plodna zemlja na graničnom području oko Ivanića.

Koliko se je promijenilo stanje na hrvatsko-turskoj granici nedaleko Ivanića potvrđuje pismo zagrebačkog biskupa Franje Ergeljskog 19. kolovoza 1635. kojim iskazuje svoju dobru volju vratiti franjevcima obnovljeni samostan u Ivaniću. Prethodno je, naime, biskup Herešinec obnovio istočnu stranu samostana, a Franjo Ergeljski je dao popraviti crkvu sv. Ivana Krstitelja i zapadni dio samostana. Štoviše, dopustio je da se u samostanu nastani fra Bernardin Međurečki, član franjevačkog samostana u Križevcima, i da sabire vino za svoj samostan od ivanićkih vinogradara. Četiri godine je u Ivaniću boravio Međurečki; najvjerojatnije je to bilo samo u vrijeme berbe grožda, i to od 1634. do 1638. godine. Tako su franjevci dali jasan znak da se žele vratiti u Ivanić jer je minula opasnost od Turaka. No, više to nisu bili članovi Provincije Presvetog Spasitelja već članovi Provincije sv. Marije.

Povratak franjevaca u Ivanić i Marčanska grkokatolička eparhija

Pravoslavni Vlasi bježe s turskog područja na kršćansko područje nedaleko hrvatsko-turske granice još potkraj 16. st. Naselili su se i oko Ivanića na zemljište koje je pripadalo zagrebačkim biskupima i drugim zemaljskim gospodarima. Ugarsko-hrvatski sabor je 1604. bio odlučio da Vlasi i Hrvatskoj i Slavoniji na kršćanskom području podliježu svojim zemaljskim gospodarima koji mogu tražiti i od Vlaha da poštuju njihova feudalna prava. No, kako se vojne vlasti bile Vlasima obećale prije seobe da neće biti kmetovi, vlaški krajišnici u dva navrata podižu bunu protiv zemaljskih gospodara u Rovišću. Da riješi vlaško pitanje, Hrvatski je sabor 1629. dao Vlasima prava koja su uživali i drugi krajišnici, a već sljedeće godine je car Ferdinand II. odobrio Statuta Valachorum kojima je Vlahe u Slavonskoj krajini izuzeo od vlasti zemaljskih gospodara i obvezao samo na vojne obveze krajišnika.

Prije nego što su Vlasi sredili svoja društvena pitanja, pristupili su Katoličkoj crkvi. Upravo u Marči, nedaleko Ivanića, sabrao je pravoslavni vladika Simeon 24. ožujka 1611. narodne vojvode i priopćio im poziv zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića da pristupe Katoličkoj crkvi. Oni su to prihvatili, a vladiku Simeona je nadvojvoda Ferdinand imenovao biskupom svih kršćana istočnog obreda u carstvu. U Rimu je vladika Simeon pred kardinalom Robertom Bellarminom položio ispovijest vjere, a papa Pavao V. odobrio osnivanje manastira sa crkvom sv. Mihovila u Marči i udijelio mu naslov opata. Biskup Domitrović je poznavao crkveno zakonodavstvo koje nije dopuštalo da na istom području budu dva biskupska središta pa je pokušao izbjeći taj zakon tako što je 1618. darovao vladici Simeonu zemljište u Marči gdje je bilo njegovo biskupsko sjedište i manastir sa simboličnom obvezom da svake godine na blagdan sv. Martina marčanski biskupi donesu zagrebačkim biskupima 12 libara čistog voska. Premda biskup Domitrović nije sumnjao o Simeonovu vjernost Rimu, uzbunile su ga vijesti da su se u Marčanskoj biskupiji pojavili pravoslavni svećenici koji odgovaraju narod od tek uspostavljenog jedinstva s Katoličkom crkvom. Bečki nuncij je smatrao potrebnim da biskup Domitrović obavi crkvenu vizitaciju u toj novoj biskupiji, ali je Bečki dvor zatražio njezinu odgodu jer su uslijedile turske provale i prijetile pobune Vlaha.

Premda se uspostava vjerskog jedinstva na graničnom području Slavonske vojne krajine i Katoličke crkve gotovo redovito pripisuje djelovanju ivanićkog župnika Martina Dubravića i zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, djelovali su među Vlasima u prilog uspostave jedinstva također franjevci u Križevcima, a isti je zadatak bio i jedan od razloga njihova povratka u Ivanić. Franjevce je vratio 13. rujna 1639. u Ivanić zagrebački biskup Benko Vinković, osobito zauzet promicatelj crkvenog jedinstva Vlaha koje je okupila Marčanska biskupija s Katoličkom crkvom. Još za prvog marčanskog biskupa Simeona Propaganda je namjeravala dovesti mu za pomoćnika smederevskog biskupa dubrovačkog franjevca Alberta Renđića ili rutenske monahe, školovane u Rimu. Poslije Simeonove smrti novi je vladika Maksim Predojević (1630.-1642.) doista očitovao nevoljkost u održavanju crkvenog jedinstva s Katoličkom crkvom. Premda je pred bečkim nuncijem položio ispovijest vjere i obećao poći u Rim po biskupsko potvrdu, on to nije učinio već se je dao posvetiti za biskupa kod pećkog patrijarha. Zagrebački biskup Vinković je 1638. tražio Predojevićevo smjenjivanje jer nije ispunio svoja obećanja već je ostao vjeran pravoslavlju. Sljedeće godine je poslao izvještaj Propagandi o stanju u Marčanskoj biskupiji i predložio da se na mjesto marčanskog biskupa postavi katolik iz tih krajeva koji poznaje jezik pučanstva, pismo i istočno bogoslužje i k tome je spreman otvoriti škole i sjemenište za odgoj klera. Za novog marčanskog biskupa je predložio franjevca Rafaela Levakovića koji je doista poznavao stanje među tek sjedinjenim grkokatolicima i u Marčanskoj biskupiji. U svojstvu izaslanika vrhovne uprave Franjevačkog reda, a istodobno kao izaslanik Propagande, obavio je 1637. kanonski pohod franjevcima u Mađarskoj i Bugarskoj, a pohodio je također Rumunjsku, Poljsku i Austriju. Iste godine ga je car imenovao smederevskim biskupom, ali ga u toj službi nije potvrdila Sveta Stolica. Valja naglasiti da se i biskup Vinković borio da marčanski biskup bude samo predstavnik zagrebačkog biskupa koji će voditi crkvene poslove za tek Katoličkoj crkvi pridružene pravoslavne kršćane. Bilo je to u skladu sa starim crkvenim uredbama, ali one su samo bile smetnja u organiziranju Marčanske biskupije. Naravno, Levaković je bio spreman na takav crkveni položaj zamjenika zagrebačkog biskupa među sjedinjenim Vlasima, ali je Propaganda odbila Vinkovićev prijedlog s obrazloženjem da Levaković nije svećenik istočnog obreda.. Ipak je četiri desetljeća kasnije na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića 1671. car Leopold I. imenovao Pavla Zorčića upraviteljem Marčanske biskupije s naslovom “svidnički”, a Zorčić je prihvatio službu vikara zagrebačkog biskupa za dotadašnje pripadnike Marčanske biskupije. Sveta Stolica ga je ipak postavila za apostolskog vikara sjedinjenih Vlaha S tim rješenjem su bili zadovoljni zagrebački biskupi, ali je gotovo uništena budućnost Marčanske biskupije.

Na žalost, nisu poznate druge pojedinosti o djelovanju franjevaca u Križevcima i u Ivaniću među pravoslavnim Vlasima, odnosno među onima koji su pristupili Katoličkoj crkvi. Čini se da je neuspjelo Levakovićevo promaknuće na stolicu marčanskih biskupa zasjenilo tihi rad franjevaca prije njega i u njegovo vrijeme.

Ivanić kao proštenište Majke Božje

Župnu crkvu Blažene Djevice Marije u Kloštar Ivaniću sagradio je 1232. zagrebački biskup Stjepan II. (1225.-1247.). Bio je biskup 1242. u vrijeme tatarske provale, a iste je godine izabran za splitskog nadbiskupa. Tada je pokušao u Rimu ishoditi da se Zagrebačka biskupija izuzme iz nadležnosti Crkve u Mađarskoj i kao nadbiskupija predvodi sve ostale hrvatske biskupije. Uz crkvu u Ivaniću podigao je redovnicama nepoznate redovničke pripadnosti samostan, ali one su ga najvjerojatnije napustile prije provale Tatara. Biskup Stjepan II., naime, u pismu redovnicama benediktinkama 1246. godine, koje je doveo nakon što su se smirile društvene prilike u zemlji, sam spominje da su redovnice koje su prije boravile uz crkvu napustile svoje prebivalište pa je on po drugi puta pozvao redovnice i predao im prije izgrađenu crkvu i samostan. Tim novim redovnicama, tj. benediktinkama, je udijelio osobita prava i osigurao uzdržavanje. Crkva Majke Božje je služila i kao župna crkva, a župnici su vodili brigu o župi i o benediktinkama koje su boravile u Ivaniću sve do kraja 15. st.; napustile su ga 1490. za biskupa Osvalda Thusa. O njihovom odlasku piše i Knjiga čudesa Blažene Djevice Marije Ivanečke, ali nedovoljno određeno jer spominje da su Ivanić napustile redovnice i franjevci. Kad su franjevci napustili Ivanić sredinom 16. stoljeća, nije ostalo u naselju ni vjernika pa je prestala postojati i sama župa. No, sredinom 17. st. župnici obnavljaju crkvu Majke Božje i ona sve do danas služi kao župna crkva, a redovnice se vraćaju u Ivanić tek sredinom 20. st.; to su Školske sestre sv. Franje.

Spomenuta Knjiga čudesa Blažene Djevice Marije Ivanečke je osobit dokument štovanja Majke Božje u Ivaniću, ali i vjerničkog uvjerenja u njezinu zaštitu i pomoć onima koji joj se utječu s povjerenjem. Počeo ju je pisati župnik Franjo Vlahović koji je od 1733. do 1761. bio ivanićki župnik. Nastavili su u nju zapisivati Vlahovićev nasljednik u službi župnika Matija Novak (1762.-1771.) i još jedan nepoznati pisar. Štovanje je bilo vezano uz čudotvornu sliku Blažene Djevice Marije koja je 1664. bila naslikana za ivanićku crkvu. No, Knjiga čudesa naglašava da je štovanje Majke Božje bilo osobito izraženo i u vremenu prije te godine jer su joj se utjecali borci u protuturskim ratovima i turski zatočenici. Akademik Josip Bratulić misli da je i prije ove slike Blažene Djevice bio neki kip ili slika u toj crkvi koji je poticao na zagovor Majci Božjoj. Privlačio je ne samo stanovnike Ivanića i njegove okolice nego i one od Zrinja, Kostajnice i Petrinje i cijele “slavne Sklavonije”, tj. središnjeg dijela gornje Hrvatske. Svakako je čudotvorni lik Blažene Djevice Marije u Ivaniću bio razlog što su se u toj crkvi okupljali mnogi i tražili zagovor i pomoć Majke Božje.

O crkvi Majke Božje su vodili brigu ivanićki župnici, ali je opravdano zaključiti da su i ivanićki franjevci primali u svoju crkvu sv. Ivana Krstitelja one proštenjare koji su se željeli ispovjediti ili su tražili savjet i upute u svojim potrebama. Također se smije pretpostaviti da su franjevci propovijedali proštenjarima u župnoj crkvi jer župnik nije bio u stanju sam ispuniti sve obveze prema štovateljima Majke Božje. Svakako je to štovanje Blažene Djevice Marije u Ivaniću bitno obilježilo život i djelovanje ivanićkih franjevaca i prije 1936. kad su franjevci preuzeli brigu o župi u Kloštar Ivaniću. Oni su tako danas čuvari proštenišne tradicije koja je vezana uz župnu crkvu Majke Božje, ali su i odgovorni da razborito njeguju osobitu proštenjarsku pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji.

Mnogo toga se dogodilo u pet stotina godina franjevačke prisutnosti u Kloštar Ivaniću. Franjevci su dijelili sudbinu Ivanićana. I danas su s njima kao njihovi duhovni vođe, ali i kao čuvari duge i bogate kulturne baštine koju nastoje ne samo sačuvati već i tako predstaviti da bude na ponos naroda ovoga kraja. Željeli bi sačuvati uspomenu na davna vremena i sve ono što je u njima nastalo, ali im je ipak prije svega stalo do žara kršćanske vjere koja je nadahnjivala pothvate u prošlosti, a ostala je i najsigurnijim uporištem za budućnost u sadašnjosti.